Brčko danas

36. POZORIŠNI SUSRETI: “Pijana noć 1918.”: MAHMURLUK 2019.

Trećeg dana 36. Susreta kazališta/pozorišta Bosne i Hercegovine u Brčkom imali smo priliku pogledati predstavu Narodnog pozorišta u Tuzli “Pijana noć 1918.”, koju je režirao Gradimir Gojer

24.11.2019 18:23
Slika
 

Piše: Elvis Ljajić

Foto: Dejan Đurković

 

Nakon višegodišnjeg odsustva, Narodno pozorište u Tuzli se drugu godinu zaredom predstavlja zahtjevnoj brčanskoj publici, što je sigurno dokaz da se u ovoj kući ozbiljno radi pozorišni posao. Prošlogodišnji, pomalo neočekivani, uspjeh s predstavom „Posljednja ljubav Hasana Kaimije“, obavezao je tuzlansko pozorište na dobre i ozbiljne predstave, koje možda neće biti pobjedničke, ali moraju biti upečatljive. Veliki autor kakav je Krleža i reputacija kakvu kao reditelj ima Gradimir Gojer najavljivali su da bi ovo mogla biti jedna takva predstava.

Predstava se bavi periodom raspada jedne slike svijeta i uspostavljanjem druge i drugačije, po okončanju Prvog svjetskog rata. Neki su se u smjeni Habzburške kraljevinom Srba, Hrvata i Slovenaca snašli bolje, neki lošije. Svi su, složno, očekivali, da svu odgovornost za novonastalu situaciju, za uspostavljanje novog poretka i sistema vrijednosti preuzme neko drugi, konkretnije Srbi, koji se očekuju kao spasitelji i vaspostavitelji reda i poretka. Nasuprot svemu tome, kao glas ili makar nagovještaj razuma, stoji lik Miroslava Krleže, koji upozorava kako to ne ide tako, kako se za svoja djela i svoju budućnost trebaju pobrinuti Hrvati sami, kako ne treba jednog cara mijenjati drugim … Njegov glas, iako veoma upečatljiv, biva nadglasan, iako kraj nudi mrvu optimizma, obećanje da sve može, uz malo volje, pameti i rada biti mnogo bolje za sve nas.

Ansambl od dvadeset osam glumaca, glumica i muzikanata veći dio predstave igra među publikom, dok scena zjapi prazna, s vremena na vrijeme s pojedincem ili grupom, uglavnom značajnih likova, pukovnika ili veledužnosnika. U tim scenama, koje je pomalo teško pratiti zbog prostora na kojem se igraju, i koje su duge, ali razigrane, došla je do izražaja glumačka igra čitavog ansambla, uz sjajnu saradnju iskusnijih glumaca i onih koji se po prvi put susreću s ovakvom igrom, scenom, predstavom. Posebno je upečatljiva bila igra Elvisa Jahića, Edisa Žilića, kao i najmlađih članova ansambla.

Pijana noć 1918. trebala je biti i metafora opijenosti, odnosno nesvjesnosti, nezabuđenosti onih kojima se događaju promjene, nedostatka bilo kakve inicijative, odgovornosti, pa i želje za stvarnom promjernom, ali je zbog objektivnih, a prije svega dramatuških problema, ostala nedovršena, ne baš u potpunosti jasna, predstava koja usprkos činjenici da je imala i muziku uživo, ima problem s tempom, pa i ritmom.

Pijana noć 1918. tek treba da postane onakvom predstavom kakvu od Narodnog pozorišta Tuzla očekujemo.

0 0